Mein Krampf

01.08.2006., utorak

VOZ JOŠ NIJE STIGAO, A KA’ ĆE – NE ZNAMO

"Za Beograd
s firmom "Krstić"
upravo se narod sprema.
Sve razloge za put ima,
samo sreće valjda nema,
samo sreće valjda nema..."



Danas (31.7.2006) krećem za Beograd vozom u 8.14. On u startu kasni 5 minuta, bez ikakvog razloga, zatim čeka na stanici Pančevo-varoš, pa još duže čeka na stanici Pančevo-glavna... da bismo s nje krenuli tek u 8.50. Samo pola sata, mašala. Do stanice Karađorđev park stiže za 20 minuta. Neki putnici su negodovali kod konduktera, ali on ih je bez razmišljanja uputio na šefa. Možda bi on znao zbog čega je voz stao van stanice (pre Ovče), otvorio vrata i pustio neke putnike napolje ili koliko traje to ispijanje kafe, odlazak u WC i obavljanje ostalih neodložnih poslova osoblja na početnoj stanici.

U povratku, žena koja “sedi” na stanici Karađorđev park zainteresovanima kaže da voz za Pančevo polazi u 10.59. Fino, imam 20 minuta da se odmorim i predahnem. Nešto posle 11.00 s razglasa stiže obaveštenje brzo izgovoreno visokim glasom; oni koji su uspeli da ga razumeju kažu da voz kasni OKO 20 minuta. U 11.25 isti glas, koji na neki način sam sebi stvara zaglušujući odjek, kaže da voz dolazi za 15 minuta. Dakle, trebalo bi da dođe u 11.40. Već se nerviram, ali kažem sebi da ću nekako dočekati i taj termin. U 11.50 još jedno “ljubazno” obaveštenje: voz stiže za OKO 15 minuta! I zaista, na monitoru piše da dolazi u 12.09... Stigao je u 12.14... Tako vam Efraima Kišona, ne znate ni koliko kasnite... Jedan mladić je rekao da treba biti opušten, jer im ne možeš ništa. Ja sam se setila jedne profesorke iz Berlina koja je jos devedesetih rekla da naš najveći problem nije ni politička ni ekonomska situacija već činjenica da NIŠTA NE MOŽEMO DA PLANIRAMO. Dakle, to je nezavisno od politike i siromaštva i kojekakvih drugih izgovora. Neizvesnost, stihijsko dešavanje, improvizacija... čak i u “najmanjim” stvarima – sve to deluje krajnje obeshrabrujuće. Kondukteri su se prošetali vozom 2-3 puta, ali nisu pregledali karte – izgleda da i oni znaju za stid (ili ih je samo mrzelo da rade).

Iako mi se savet tog mladića na trenutak učinio kao jedino zdravorazumsko rešenje, pomislila sam da mi je ipak dosta da nam se servira minimum, da ono što je normalno i očekivano smatramo nečijom milošću i nekakvom posebnom uslugom. Da budemo srećni što smo uopšte stigli u Pančevo (Beograd), da budemo srećni što smo uopšte stigli ŽIVI itd. Ne zanimaju me opravdanja onih što ne znaju da rade svoj posao. To se sve podrazumeva. Za 80 dinara želim i to, i dolazak (odlazak) na vreme, i ljubazan osmeh konduktera (nije da mi nešto znači, ali pošto vidim da im to teško pada – neka se potrude da zarade mojih 80 dinara), da mogu da sedim, da su sedišta čista, da u vozu nije zagušljivo i da ne smrdi (ovo poslednje se odnosi i na stanicu Karađorđev park, tu Djavolju pecinu i oazu urinomiomirisa)... Ovako... ova vožnja ne vredi ni 25 dinara; možda da im dam 15, pa da na meni do mile volje sprovode bezobrazluk koji je presurov i za skrivenu kameru, a kamoli za stvaran zivot. Preambiciozno? Sasvim uobičajeno, normalno i dostojno čoveka.

Molim gospodu zaduženu za maltretiranje putnika da najzad srede to vreme polaska dostojno jednog Japana (tačno u minut - 10.43, 8.14, 9:59 itd.) i prilagode ga našim uslovima (tačno u SAT), tako da NAJZAD budemo SIGURNI kada polazimo i kada dolazimo. Da vozovi idu na svaka DVA sata, ali da IDU. Za to vreme će zaposleni moći da obave sve svoje “poslove”, propustiće sve vozove koji im idu u susret, moći će da nam unapred kažu koliko kasne, a ne da kasne onako usput i kumulativno. U suprotnom da nam isplaćuju odštetu za svako (ali bas SVAKO kašnjenje) i izdaju potvrde kako bismo (mi manijaci planiranja) zbog puta u Beograd uzeli slobodan dan (a bogami i kraći odmor).

Kad sam se najzad smestila u voz, osetila sam nešto od onog sto je pominjao onaj mladić (“opušteno”), a u sebi sam iz sasvim nepoznatih razloga počela da pevušim: “Hej, haj, baš nas briga, vozamo se na taljiga...” A po glavi mi se vrzmala misao da je Godo sigurno cekao "Beovoz" dok su njega cekali...


Izmaltretirana putnica
(ali i dalje prkosno željna da u nenormalnoj zemlji živi kao sav normalan svet)


P.S. U Evropu (prečesto korišćena fraza, već izlizana) se ne ide snail rail-om. A to posebno važi za one koji odluče da (zamislite čuda) ODU odavde.



- 13:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.02.2006., petak

SISTOLNO-DIJASTOLNA NEMEZOGENEZA

l“Hoppe hoppe Reiter -
und kein Engel steigt herab
mein Herz schlägt nicht mehr weiter -
nur der Regen weint am Grab.”

(Spieluhr – Rammstein)



Njeno Visocanstvo Mishana Zhderavica, vrhunski majstor Ubijanja, papesa “lasasinpurlasasinatizma”, jednim okom je nadzirala poslednje trzaje nozica maleckog nesretnog misa koji je ispustao dusu medju zutim narcisima, po kisi koja je tek pocinjala, a njegov zivot se zavrsavao (tek poceo). Taman sam pocela da skupljam ves sa zice, nastavila sam to, ali za misonju nije bilo nicega posle toga – ni vesa, ni mene, ni Terminatorke. Ali bila je zadovoljna. Toliko zadovoljna da je njegov lesic pocastila ritualnim izjedanjem repa. Svez, 5 minuta mrtav misic i njegov repic, sad vec trajno preseljen u Kraljicu. Samo je zmirkala i prela dok je sa suve udaljenosti posmatrala pogreb kojem smo prisustvovali samo ja i kisne kapi. Bar nekom da bude zao. Und kein Engel steigt herab...

Kisa. Toplota. Kisa. Budjenje cula. Prociscavanje, bistrenje. Perverzna bitka pozitivnih i negativnih jona oko prevlasti. Kratka elektricna praznjenja po kozi. Mirisi. Trava, zemlja, voda. Dosada – jedino sto se moze raditi, jedino sto se ZELI tad raditi je ljubav. Kratka, ali zestoka nepogoda, gubitak kontrole, tahikardija, seks... Hoppe-hoppe. Bez razmisljanja, kajanja, savrsen alibi. Kao kad dozvolis da pokisnes samo zato jer ti to mokro stanje opravdava sve sto tad radis. A najvise samo to stanje. Paradoks iza kojeg se krije zelja kisne kapi da razbije i osvoji opkoljenu lopticu prasine. Tenzija i teskoba pre kise...Posle samo curkanje niz oluke i lisce, smirivanje, uranjanje u san.

Kraljica Macka koja u svoje odaje poziva svoje miseve (Reitere) i trazi im rep (Schwanz)... Neki pojede, neki ostavi za drugi put... Ali se uvek zadovoljno oblizuje.

Kakav divan dan za leukemiju. Tekst i ja se nekako perverzno rvamo: svako slovo pokusava da me osvoji i predje u moju stvarnost, odbijanjem tog napada ucvrscujem svoj pokusaj da svakom slovu dam snagu koju ce u njima traziti onaj kome je tekst namenjen. I koji u svojoj nesreci nece ni pomisliti na mene, moje macke, miseve, repove, kise, oblizivanja, curkanja... a sve je to utkano u tekst.

Otupljujuca toplina sunceve svetlosti; zvuci, a tisina. Spokoj iz zhamora. Na putu pored groblja zapljusne me miris sveze iskopane zemlje, trave, bubica, trulezi: vlazan, okrepljujuce prijatan, razbudjuje cula. Ilovaca...Ukop – kakav nacin da se zapocne ovakav dan, ovakvo prolece... Na grobu orah. Posetilac koji ga svake godine natrese, kao da ga vise doteruje i uredjuje nego sam grob svojih roditelja. Odakle li su svi oni orasi iz nasih kolaca i torti? Odakle li je sve ostalo povrce i voce koje zudno cekamo da unesemo u orga(ni)zam? Novo groblje pretvara njive i baste u svoju teritoriju. Jedina izvesna buducnost i perspektiva. Kroz koju deceniju ta ce teritorija opet postati njiva. I tako naizmenicno. Pun krug se zatvara. Hrana kao seks. Hrana kao latentna nekro(fago)filija.

Koliko KOGA ima u mladom crnom luku, jabukama, rotkvicama? Nedeljni rucak: sargarepa s ukusom Kelta, salata s primesama starih Rimljana, spanac natopljen Avarima, grasak koji mirise na stare Slovene... I poneka narandza s neodoljivim mirisom anticke Grcke, potomaka Aleksandra Velikog... Globalizacija. World menu. Baciti kasiku.

Suze isparavaju u oblake.

Pitam se da li ce generacije kroz nekoliko stotina godina umeti da desifruju fragmente nasih hard diskova, kompakt diskova, ovog word dokumenta... Da li ce u trenutku dok bude grizao socnu krusku koja je crpela sokove iz moje desne ruke taj buduci NEKO osetiti poriv za pisanjem, kuckanjem, vajanjem? Da li ce se strecnuti u trenutku kad zajedno s njom bude progutao i crvica, multipraunuche onog crva koji mi je progrizao srce, jos jednom mi osujetio vec osujecenu sistolu? Da li ce osetiti neku uznemirujucu notu u mirisu djurdjevka koji je srkao sokove iz mojih sinusa? Da li ce me iko primetiti ako nemo budem vikala i nepokretno budem mahala iz zrnaca prasine na necijim knjigama, tastaturi, kompu? Moram da prekinem – milioni ljudi me posmatraju sa ekrana. Ubijam ih po ko zna koji put, surovo, znam. Krpom.

Vozim se vozom u strahu da on ne pregazi neko stvorenje i ako to vec po nekom perverznom i neshvatljivom zakonu verovatnoce mora povremeno da se desi, da barem ne bude kad sam ja u vozu; kad pomislim koliko je bubica i hladno-toplokrvnih zivotinja, pa i ljudi, umrlo na mestu gde upravo stojim, dodje mi da povratim, a onda pomislim nesto jos strasnije: da na svetu verovatno ne postoji stopa gde niko nikad nije ispustio dusu i svojom “krvlju” natopio zemlju! A jos gore je sto se to zaboravi i sto to mesto, za koje si pre dve sekunde sumnjao da je bilo stratiste i koje se svakako tako i cinilo i bilo ti vazno koliko i stvoru koji je tu izdahnuo, vrlo brzo i tebi iscili iz pameti, pa i da hoces na mozes da ga nadjes i onda i te zrtve postaju opet zaboravljene. A najstrasnije je sto ce usled tog zaborava i ravnodusnosti neko drugo ili mozda bas to mesto postati novo stratiste i sto ce se te neme i zaboravljene zrtve gomilati i ziveti u slojevima na svakom koraku. I da nista ne garantuje da neko mesto ne moze opet biti gubiliste. Prolazim pored lesa mace na pruzi, glava joj se nazire i nekako je cudno daleko od tela, ali ne smem da gledam da vidim kako i zasto, iako me neka perverzna radoznalost tera da gledam, da konacno dokucim sta to ona sad nema, a imala je, gde je greska; znam samo da deo njenog grozno iskasapljenog, vec danima mrtvog telasca ulazi u mene preko nozdrva: zadah raspadanja...

Sad znam: kad koraci puze za mnom, to je zbog tih sena koje se grcevito hvataju za njih i nemo vriste u pokusaju da ih zadrze. Usporavanje i tupo odavanje poste je jedino sto koraci mogu da ucine za njih...

Kad god mi upadne trunka prasine u oko, znam: to je onaj delic necijeg tela koji zeli da opomene. Svojom velicinom ili snagom. Zatvara oko da bih progledala. Gusi da bih lakse disala.

Rodjeni smo sa smrcu: svako od nas ima kostur u sebi. Zivot je put ka skeletu u sebi, samospoznaja kostura kosturom.

Cekam da se rode nove generacije mackica. Uzecu prvo nicije mace, bice to vise od ljubavi na prvi pogled. Kakav ce to Princ biti: volim ga vec, iako jos nije rodjen. Merkam zute mace s naraslim trbuscicem i sa njima sklapam ugovor o dozivotnom izdrzavanju njihovog potomka. Radosni dogadjaj ce mi javiti zvezdom padalicom: zvezdom koja umire.

Uho registruje zvuk nalik na mjauk maceta: na taj default uvek reagujem, kao Indijanac na cvrcanje cvrcka u velegradu. Ali: kokoske okacene naglavacke, zena im odlucnim pokretom ruke odseca glavu. Terminatorski kamenog lica. Mishana zvana Rambo. Neke se vec bezglavo koprcaju, druge u samrtnom strahu ispustaju one (m)jauke. Kakav je to svet, na 200 m od metroa, kakvo je to praistorijsko dvoriste iz kojeg su tom audio-vizuelnom uzasu izlozeni prolaznici? Efekti dopunjeni mirisom krvi koji me prati, prati, prati... Prosto ZNAM da je krv, iako mirise na gvozdje... na miris ruku koje su (oznojene?) dodirivale gvozdje... Aritmija: srce mi saosecajno zadrzava kolicinu istekle krvi... “minut” cutanja... Neko ce za rucak pojesti zivot. Zapravo smrt. A neke “repove” ce ostaviti za kasnije... Alibi: glad.

Kazu da tako pocinje: prvo se gadis, pa nemas nista protiv, pa brana popusta i osecas thrill, a onda pocinjes da uzivas u tome. Silovanje kokosaka za vreme smrti i posle nje. Nadam se nekom tekstu koji ce pomoci egzekutorki. Nikako zbog nje same, naprotiv.

Vrapci ni ne slute sta se desilo njihovim daljim rodjacima. Uzvrpoljeno kljuckaju zemicku na drumu. Ruski rulet. Korica, susam... rasut po prasini. SEME. Prodje auto i sve ih rastera. Broj poginulih: (srecom) nula. Ponovo se bacaju na posao. I tako u krug. Uzletanje i sletanje. Dizanje i padanje. Orgazam i san. Pun krug s tendencijom beskrajnog ponavljanja. Sitost i glad. Uspon i pad. Sistola i dijastola. Sizife, ne daj se.

Na putu kuci drhtavom nozicom gazim preko mesta gde je prosle nedelje smrskana starica. Usred grada. Nema mrlja, ali ja ZNAM. To je dovoljno i svest je nemoguce oprati. Znam i da cu deo nje poneti sa sobom. Paziti pri izuvanju. Alibi kamiona: nasla mu se na putu.

Silujem novcanik. Ali nekako obrnuto: silovan je prazan, a pod tenzijom je pun. Ili on siluje mene, sve te stvari i zadovoljstva na koja je izdrkao svoj sadrzaj. Kloniram amplitude. Postojim izmedju krajnosti. Razapinjem konopac, balansiram. Bojim komjuter u zuto, wallpaper djurdjevak, screen saver (scream? saviour?) narcisi. Prividja mi se misja nozica u gornjem levom uglu. Ali “rep” misa je zapravo na mouse pad-u, dobro je. Poslednji trzaj zime u meni. Obnavljam se. Pijem glinu. Ilovacu.

- 13:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- BLOGORODICA VAS KRESNE! - VAISTINU VAS KRESNE!

(01.05.2005., nedelja)

“Little lamb on a hill
run as fast as you can,
good Christians, they want to kill you
and your life has not even begun!
(you’re just like me, just like me and your life has not even begun)”

Morrissey – “Yes, I am blind”


Znala sam da ce tako biti: budi me dim sagorelih delova zivotinjskih leseva, ono sto neki nazivaju rostilj, i oligofreno-neljudska turbo-folk “muzika. Savrseni koktel za dupli praznik, dan kad se praznuje, kad je “prazno” tj. kad se nista ne radi. Oduvek mi je bila zanimljiva cinjenica da su Praznik rada najbucnije slavili neradnici. Oni drugi valjda ni tad nisu umeli da se opuste a na poslu jos manje. Uostalom, ko kaze da praznik rada treba proslaviti neradno? Oduvek mi je bila nelogicna cinjenica da neki duhovni praznici nalazu nerad. Kako bi bilo lepo bar jednom u godini da zapovest bude”Radi! Sta god stignes! Ne odmaraj se danas!” – mislim da bi je retko ko postovao. Najbolje je ovako: sve stane, po 7 dana, klinicka smrt, “sirene tulijo” – niceg nema, samo PRAZNO. I mnostvo delicious smrti.

Kad bismo barem znali da praznujemo. Zivotinjski lesevi, kuvani embrioni pilica, mleko tudje majke... i ine poslastice... pa zvuci kao rodjendan, sedmica na Lotto-u, pogreb, useljenje, svadba, odlazak u vojsku, rodjenje... Sa ili bez muzike.

Rad oslobadja. Ako niceg, a ono lenjosti.

Cica-maca juce ceo dan provela ispred rupe u komsijskoj ogradi. Cekala, cekala, cekala. Uvece trijumfalno pokazala ulov. Srecom nece ga baciti na rostilj. Treba umeti cekati, ali i skociti u pravi tren, ostaviti sve i posvetiti se cilju.

Sobicak je bio mracan, prasnjav i hladan. Nekadasnja seoska pekara, a sada prostor za odlaganje starih i nepotrebnih stvari. U fioci zelenkastog kredenca 2 dugmeta, 1 razglednica iz Poreca, cesalj i knjiga sa listovima crvenih rubova. Receno joj je da to ne dira, da je to Biblija. Od tad joj je to staro, nepotrebno, prasnjavo i fuj, nesto sto se ne dira, zbog cega se dobija grdnja, skoro djavolsko i prokleto. Sad joj se cini da mozda i nisu znali nista vise da joj kazu. Od tad pred njima o tome cuti kao riba.

Veliki petak – juris na pijacu po ribu. Kao da je post – jesti ribu. Moze se postiti i bez nje, moze se postiti i bez sve te posebne hrane – ko vec misli da to treba ciniti, neka to cini VISE OD JEDNOG DANA i to pre svega mentalno-emotivni post. Ovako se tzv. ociscenje duha i tela svodi na OBAVEZNO prozdiranje ribe. A za trpezom se svadjaju, izdiru, i dalje su zlobni i zavidni. Dzaba su “postili”. Uzdrzavanje od seksa tokom tog perioda ili ne – ne znam koja varijanta mi je urnebesnija. Nema to veze s mozgom, zivotom.

Postiti znaci objaviti post – emotivno-duhovno prociscenje. I telesno – u zavisnosti od toga koliko provedes vremena oko posta – preskaces barem jedan obrok. Blogorodica.

Kuhinja je bila velika i svetla. Kuhinjski elementi visoko, bila je potrebna stolica da bi se dohvatio med. Iza meda, lose ususkana, ocigledno na brzinu stavljena ili rutinski cesto odlagana, knjizica s golim cikom i tetom, u akrobatskim pozama. Receno joj je samo da to ne dira, nisu rekli sta je. Od tad zna da se za golotinju dobijaju batine, da je to nesto sramno i odvratno. Sad joj se cini da mozda i nisu znali nista vise da joj kazu. Od tada nesvesno spava u zastitnickoj pozi: rukica medju nogicama. I zabole je riba za njih.

Vazno je da je od malih nogu otpisala i religiju i seks. A to je isto: u osnovi je ljubav. Eh, kad bi jos znala i da voli...

Pijani prezderani ljudi tucaju se embrionima, slavlje bez radosti, nekako kao obaveza, predvidljivo. Mozda poneka svadja predvece, kad alkohol pomuti ionako mutne umove. Ali getting layed se podrazumeva.

Rekla sam mu da ga je dosta zamenjivala desna rukica, da on malo zameni nju, da necu ni njegovu rukicu, nego ono iz bokserica – komad socnog svezeg mesa – medju nogicama. Operisana od romantike. Imam 33 godine i ne trebaju mi golicljivi sms-razgovori za laku noc. Meni se ne umire u najboljim godinama, zabole me za ljudski rod. I would rather be born. Imas muda ili ne? Za jedno tucanje bez jaja... Ljuljuskanje on top of you. Duhovno-emotivno-telesno prociscenje, preporod. Sve ostalo ako imas&nudis... samo je pozeljni attachment.

Areligiozna – ne doticu me ni vernici, ni ateisti, najmanje antiteisti. Kao kad bi neko pitao da li volim zene. Ne volim, naravno. Sta ima da ih volim. Da li to znaci da ih mrzim? Ne, sta ima da ih mrzim. Nemam ja nista s njima. Uopste ne mislim o njima na taj nacin. Jer “ne volim” podrazumeva jedno ranije “volim” tj. emotivno angazovanje. A ja nemam emocija da trosim na to. Nisam cak ni ravnodusna – to znaci neutralnost izmedju + i -. Prosto ne mislim o tome, ni o veri. Nemam taj software. To nema veze sa zivotom. Indukovanje ni iz cega.

Bojim se poruka. U svakoj moze biti skriven neki bug koji moze da mi porusi kulu vavilonsku... ali i vrlo brzo da je podigne. Naporno je to klackanje od + do -, od – do - . Ljuljuskanje. Swing, swing...

Get your life by the balls. Like cat. Uzivati sada, iskoristiti sada – u tome postoji ogromna zamka: ne mislis na buducnost, uzivas u datosti, zderes svoje przeno-pecene leseve i ispijas lozovacu ili si zadovoljan postojecim cak i kad nemas nista ili ne radis nista. Naizgled kao maca-cekalica. Ali ne, kad dodje vreme za odlucujuci skok ti ne primetis i sve prilike projure pored tebe kao misevi pored pospane mace. Gubis smisao za celinu, kontinuitet, svaki dan si ponovo rodjen, ponovo izjeban, ponovo jedes, spavas... sve ispocetka. Nema te u kontekstu. Kontekst si ti sam i ono sto tog trena radis – prilicno weird i autisticno. Ili naidje period ispunjen samo skokovima, fast forward, bez razmisljanja i promisljanja, prokletstvo kratkih rokova, delovi zivota koje nikad neces uklopiti u veliki puzzle jer ih nisi ni proziveo od brzine... kad mislis da ces vaskrsnuti i biti sasvim nov cim to prodje. A to cesto neprimetno prodje, od silnih skokova samo jedan je ulovio misa i dzaba nada da ce se u ulovu natenane uzivati: ili dodju novi (mahom promaseni) skokovi ili nastupa period macinog cekanja koji tako opasno preti dremezom da ce i ulovljeni mis mozda pobeci.

Ja nemam nista osim njega neimatnog. Moja maca ne moze da ceka.

Skok na njegovu kulu vavilonsku.

Ribu treba prozdirati dok je sveza.


- 13:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

WIE EINST...



“Vor der Kaserne,
vor dem großen Tor,
stand eine Laterne
und steht sie noch davor.
So woll'n wir uns da wieder seh'n,
bei der Laterne wollen wir steh'n...”

(Marlene Dietrich – “Lili Marleen”; Hans Leip 1915.)

- za Hansela-


Predivno jutro. Topli suncevi zraci kroz roletne koje vise ne podize do kraja, tek ih reda radi malcice odigne ili uopste to ne cini da ne bi probudila ukucane koji bi tada shvatili da je opet legla u 4 ujutru. Meskoljila se u bolno prijatnoj toplini ispod jorgana, srecna sto je ne cekaju nikakve obaveze. Prva misao joj je bila da ga je opet sanjala, nekako nejasnog i dalekog, bez lica ili sa licem koje se tesko pamti. Zatim uzdah, telefon i slanje jedine logicne poruke:”Zelim te”.

Blazenstvo: meskoljiti se u SVOM krevetu s njim...

Recenica koja je u sebi sadrzavala sva moguca znacenja a najvise ono egzistencijalno-emotivno koje je on i prepoznao u delicu sekunde, a zatim se okrenuo ostalim znacenjima. Ali diverzija je uspela.

Mama, na kojoj je zenstveno samo ime, grickala je suncokret u svojoj sobi cija su vrata vecito otvorena, kao neka ogromna spijunka kroz koju prodefiluju svi i sve, kao na ekranu. Filmski kriticar bez sopstvenog filma, kerber koji cuva nepostojece carstvo, carinik bez robe za carinjenje, kojoj sve treba govoriti u dva primerka, kroz indigo, jer ne cuje dobro, a u tri jer ne razume nikako.

Otpila je gutljaj soka od cvekle koji je juce jako skupo platila. Imao je cudan ukus. Mozda zato sto je mama pricala da je neko zgazen na pruzi tog jutra i da voz do daljeg ne ide do prestonice. Spremala se za jutarnju gimnastiku.

Otisla je da piski. Dok je sedela na WC solji, setila se iste radnje iz detinjstva i osecaja da je neko posmatra, da je mozda na nekoj TV koju svi gledaju i dive joj se, ali i da mora da pazi sta radi. To ju je ispunjavalo samopouzdanjem, a sada joj je bilo mucno. Uloge su se menjale, ali je utisak ostao. Godinama kasnije shvatila je da nije najlepsa i najbolja, a da je gledalac bio samo jedan jedini pravi, onaj drugi je bio samo segrt, adjutant.

Spremala se da potrosi poslednji novac na novine i casopis. Ionako nije imala nista pametnije tog dana da radi. Osim da njemu salje poruke. Ko je posmatrao prizor sa strane imao je utisak da odlazi u Indiju: mama je bila na vratima i pratila ju je. Sa upitno-ljutitim, a ujedno i zadovoljno-odobravajucim pogledom uvek bi se nacrtala da proprati ritual obuvanja. Verovatno je opet mislila ono sto ponekad pokusava kroz usiljen saljivi ton da kaze: kuda li to ide i zasto se tako spremila? Pitanja koja tako duboko drmaju njen svet, njenu praznu ljusturu natopljenu strahom, kao da ce odlaskom do kioska otici zauvek, kao da ce za tih 10 minuta sresti coveka svog zivota i otici od nje, majke. Kad izlazi iz kuce uvek promeni odecu, to je pravilo. Ali majku vise kopka cemu cesljanje. Kao da je izgledati pristojno greh...

Od malena naucena da glumi, da je gledaju, znala je da se ne isplati govoriti istinu. Gledaoci bi joj uvek dali svoje tumacenje i nekako potajno bili srecni sto su u pravu iako nisu, sto je govorenjem istine samo pothranjivala njihove najmracnije i najperverznije strepnje. Voleli su da cuju i vide ono sto im je prijalo, godilo im ili cak i suprotno, ali sto im je hranilo sujetu i laskalo im sto su, navodno, pronicljivi. I kao da bi bili srecniji da je sve to istina, ma kako crno bilo, nego da su u vecnom nagadjanju. Sa inkvizicijom se ne treba raspravljati. Ionako ce na kraju biti po njihovom. A bila je prazna, tabula rasa.

Kad je isla u biblioteku, isla je u biblioteku a ne na randez-vous sa tajnim, ozenjenim ljubavnikom. Kad je isla po novine, isla je po novine a ne na neke supertajne pregovore. Zasto je to toliko bilo tesko razumeti?

Znala je da sedi za komjuterom i neprimetno place. Majcine oci su je, kao i uvek, ispitivacki gledale s ledja, a nisu nista primecivale. Cak ni mokru majicu kad bi ustala i otisla da se umije. Savrsena glumica.

Majka ju je nagrdjivala, iz neznanja ili namerno, u svakom smislu. I, ili iz sazaljenja ili stvarno, izgledala joj je najlepse na svetu. Kad je trebalo zaigrati na tudjim daskama, aplauz je izostao. Da je barem izostao i zvizduk.

Ne igra napolju. Kod kuce gostuje iz mazohizma.

Postoje trenuci kad svesno pravi gresku, ali ne moze odoleti. Tako je uvek kad kupuje novine. Npr. “Lisu”. Prelista je za petnaest minuta i vise je ni ne otvori. Mozda ubijanje vremena, mozda potraga za zenstvenoscu na koju nije naisla kod majke, mozda mazohizam – nista je ne zanima, a opet cita...

Majka gleda latinoamericke srceparajuce storije i uzivljava se. A njoj bi zivot zagorcala zbog mladjeg koji je zove telefonom ili starijeg koji bi s njom da izadje. Paleta osecanja: od straha od napustanja, od povredjivanja mezimice, do podsmeha i procenjivanja njihovog karaktera na osnovu izgleda i davanja do znanja da nije normalna sto zeli ono sto i svi normalni zele. Strah od penetracije. A ona vec drugu deceniju uziva u penisima samo ne zna kako to saopstiti majci, a da je ne povredi/uznemiri/zameri joj se.

Pricaju samo o komsijama ili mackama...

Kad je taj strah postajao najintenzivniji, vredjala je nosioce penisa i oni bi odlazili. I nikad se nisu vracali. Otada vise ne dovodi nikog kuci, smuca se po sobiccima, automobilima i ulicicama. Sve bi dala da zastiti druge od majcinih uvreda. I da zivi sama, najmanje zbog tih istih penisa.

Nekako je bilo logicno da posle fakulteta dodju brak, muz, porodica, deca... I majka je to mozda najvise zelela ali nije znala kako to da pokaze. I nije je vaspitala u tom duhu, njoj nije logicno sve to posle fakulteta. Njoj nista nije logicno posle fakulteta. Sve je stalo. Sve prestalo da ima smisao. Poceo je da se gubi kontekst. A ni deca ne dolaze kao kod Bogorodice.

Pustila je muziku...

Kad se davno satirala od posla da bi izdrzavala celu porodicu, majka joj se podsmevala, ali je svakodnevno trazila novac za trosenje. Ona se vracala umorna i gladna, noseci kuci pune kese namirnica, ociju gladnijih od tela, na putu do kuce u mraku je jela cokoladu pomesanu s lekom protiv glavobolje izazvane nejedenjem po ceo dan. Najspokojniji trenuci, samo svoja, slobodna.

Kafka: mislio je, jadnicak, da moze posedovati samo ono sto moze strpati u usta.

Otkad je upoznala njega, ta vracanja nisu vise spokojna, jede se iz istih ili slicnih razloga isto lek, a piju/liju suze, ali mrak je, ne primeti se. Mozda samo pod ulicnim svetiljkama... vor der Laterne... Jedva je i danju naucila da ih kontrolise na ulici.

Tek kasnije je saznala da su joj glavobolje od nje...

Sad da ima posao ne bi se vracala kuci. Kad bi on znao kako joj je, mozda bi joj podario i poneki zagrljaj. Kad bi i njega imala... Prokleta imanentna gluma.

A ipak je bila srecna...

Pevala je... od srece, a i onako... iz zadovoljstva. Prokleta glumica, skinula je Marlenin glas...

Najbolje je kad je on jako daleko ili ovako jako blizu – tad najvise komuniciraju. U svojoj skromnosti zeli samo da mu najgori periodi sto bezbolnije prodju. Ne mora on da zna od cega su jastuci mokri svake noci. Ujutru se ponovo pale visoke peci. Vazno je da postoje jutra, makar ih docekivala bez njega. On je tu negde i dobro je. Varljivo osecanje da ce sve biti dobro. Tako nije ni primetila da je sve ostalo izgubila. Ionako nije mnogo ni imala. Samo njega ne sme da izgubi. Coveka koga nema. Covek koji jednom recju moze da je dotuce, a sledecom spase... vredan je toga.

Zasto je nemoguce da ignorise sve i zivi kao da to/oni ne postoje? Vrhunac slobode: ici u kupatilo, a ne morati zakljucavati vrata...

Zivela je najvise na internetu – pisala, dobijala vesti, posao, honorare. Tu sve i jeste i nije. A ona nije. Live je bila mrtva. Za razliku od drugih koji se na netu skrivaju i glume, ona je to radila live. Net je bio drugi dom... gde ne moras da glumis.

Marlena Ditrih je bila glumica... profesionalna. A publici se nije svidela istina i ona je morala da pobegne u svoju (virtuAlnu) obecanu zemlju. I pevala je... A i Lili je barem neko cekao pod svetiljkom... “Sun kanssas´ Liisa pien´”... Máriká... U ovoj kasarni ceka samo policajac, general-majka...

“Istenem teremtőm adj szívembe erőt
ne kelljen már várnom, hozd vissza nékem őt.
Add hogy ne sírjak én árván
ki tárt karral és úgy vár rám.”

“Boze, daj mom srcu snagu... ne treba da ga cekam, vrati mi ga... daj da ne placem kao siroce...”

Majka nije videla suze, nije videla seks, primecivala je samo ono sto ju je plasilo, ali istina bi je uplasila jos vise.

Usred citanja osetila se tromo. Tromije i umornije nego svakog jutra kad ustaje. Odvukla se u svoju sobu. Krenula je umornom rucicom ka gacicama, zamislila je tog vojnika koji je cekao Lili i sve je bilo gotovo za 2 minuta. Sve sami rekordi padaju. Umesto jutarnje gimnastike.

Majka je, kao i svakog jutra, u tom trenutku uzviknula ispred njenih vrata:“Sta mama da ti kupi za dorucak?”...

Nakacila se na net da proveri postu.


- 13:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2006  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Mein Kampf
ist ein Krampf
wie ein Dampf
ist er dumpf
schwerer Stampf
durch den Sumpf.

Linkovi

Protected by Copyscape Online Plagiarism Tool

E-mail:
anwyl_3@hotmail.com

ICQ:
213572321


©Copyright by me.